Cijenjeni panelisti, poštovani gosti, uvažene zvanice, dragi prijatelji, dame i gospodo,

 

"Bosna je od srednjeg vijeka nesumnjivo država, ali država koja svoje postojanje ne zasniva na vanjskom pojmu jedinstva nego na veoma čvrstom sistemu vrijednosti, na unutrašnjim činjenicama života, kulture, rada, osjećanja svijeta, doživljaja Drugog. Bosna i Hercegovina se danas pobunila protiv pokušaja da joj se nametne takav model države. Zato kažem da je Bosna i Hercegovina svoju slobodu već izborila, jer sigurno nikad neće biti jedinstvena na način mehaničkog jedinstva. To je protivno biću Bosne, jer njezin sistem računa sa unutrašnjim vrijednostima i s oblikom koji se razvija prema vani. Zato je Bosna kao utroba" – napisao je rahmetli Dževad Karahasan 1992. godine, netom nakon proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

 

Riječi uvaženog književnika upućuju da je Bosna unutarnji i organski fenomen, koji se razvija i raste iznutra, iz duhovnog karaktera, iz običaja, vjerovanja, ponašanja, načina života, kulture, odnosa prema drugom i prema sebi. Bosna je duh hiljadugodišnjeg trajanja koji je tek formalno potvrđen u svojim geografskim i političkim okvirama 1. marta 1992. godine. Bosna nadrasta datume, godišnjice, jubileje, proslave, svečanosti, memorijale. Međutim, njih nipošto ne treba zanemariti. Oni su tu, upravo, da posvjedoče borbu za očuvanje ideje i duha Bosne, podsjete nas na volju naroda i pretprljenu žrtvu, ne za komad zemlje, nego za san o slobodi, toleranciji, pluralizmu, pravdi i zajedničkom životu.

 

Referendumsko pitanje 1. marta 1992. godine, "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?" potvrda je zrelosti narodne volje da živi u Bosni kao integrativnom fenomenu koji razliku vidi kao svoje bogatstvo, prednost i bit postojanja. Jer mi nismo stvoreni isti, nego različiti – to je činjenica stvaranja – a tu činjenicu je bosanski duh prepoznao i usvojio kao vrlinu.

 

Nezavisnost kao fenomen, važna je kako na individualnom, tako i na kolektivnom planu. Biti nezavisan znači slobodno odlučivati o vrijednostima koje želimo živjeti. Biti nezavisan znači slobodu bivanja onoga što čovjek osjeća da jeste. Ali borba za nezavisnost i slobodu uvijek nosi veliku cijenu i žrtvu, i uvijek se moramo podsjećati na našu borbu za pravo na dostojanstveno postojanje, na to nas obavezuju oni koji su položili žrtvu za više ideale, za nas, našu djecu, za domovinu.

 

Kolektivno pamćenje kao zalog za budućnost, misija je koju, kao kulturni radnik i rukovodilac institucije memoarskog karaktera kakva je arhiv, nastojim ispuniti. Često se pogrešno smatra kako je arhiv tek pasivno skladištenje stare i prašnjave dokumentacije. Naprotiv, arhiv je riznica znanja, mjesto koje čuva saznanja o našem historijskom kontinuitetu, daje odgovor na suštinsko identitarno i egzistencijalno pitanje: "Ko smo, zapravo, mi?"

 

U vremenu kada svjedočimo agresivnim pokušajima historijskog revizionizma, naša je obaveza da osnažujemo i obrazujemo javnost o važnim datumima naše prošlosti, o tome kako Bosna samostalnost nije zadobila nasilnim putem i podjelom. Ukoliko mi, kao institucije države, ne budemo njegovali istinu zasnovanu na dokumentima, ostavit ćemo prostor onima koji žele, i na tome predano rade, prekrajati istinu onako kako to odgovara njihovim interesima. Naš je imperativ istina i sistemsko, institucionalno pamćenje istine, jer historija potvrđuje da je zaborav put ka repeticiji tragedije.

 

U tom kontekstu, mali, ali za nas važan, doprinos ovom datumu i ovom događaju jeste izložba iz fundusa Arhiva Federacije koja sadrži preko dvije stotine periodičnih članaka iz „Oslobođenja“, „Borbe“, „Službenog lista“, „Politike“ i „Nove Bosne“. Izložba govori o putu i borbi za nezavisnost, atmosferi i reakcijama, kontekstu i posljedicama, ali poručuje i nesretnu činjenicu da borba Bosne i Hercegovine za nezavisnost predstavlja našu, evo već 34-verogodišnju svakodnevicu. Međutim, bez obzira na kontinuirana i snažna destruktivna djelovanja, „Nema odstupanja od cjelovite Bosne i Hercegovine“. To je jedna od poruka izložbe, ali i naše životno usmjerenje da ne dozvolimo otuđivanje historijski utemeljenog prava na samostalnost i domovinu u današnjim, međunarodno priznatim granicama.

 

Za opstanak Bosne i ideje Bosne – koja se danas podriva iznutra, koju subverzivne snage nastoje rastočiti u korijenu, učiniti je nefunkcionalnom, građane podijeliti i uvjeriti da ne mogu živjeti zajedno – moramo se boriti prije svega sredstvima znanja, kulture i pamćenja. Integritet i kontinuitet našeg postojanja mi ne morao izmišljati, ali ga trebamo odlučno isticati i ponosno živjeti. Bosna i Hercegovina je zemlja mira i suživota, ne jednih pored drugih, nego jednih sa drugima. To je naša najveća vrijednost, i ovo nije puka floskula, već naša ontološka realnost. Ove činjenice je 1. marta 1992. godine bilo svjesno i referendumsko pitanje, ali i građani koji su dali afirmativan odgovor.

 

Sretan vam Dan nezavisnosti i živjela nam domovina Bosna i Hercegovina!